Te neke, sada davne, 1999. bila sam pozvana da uradim novi veb-sajt za AŽIN i da držim kurseve kompjutera. Edukativni program se sastajao iz kurseva jezika i kompjutera, koji su bili besplatni i pružali su priliku ženama koje inače nisu mogle da ih priušte, da se edukuju i osnaže.
Ubrzo je tako nastao i WomenLab, u kome smo držale kurseve kompjutera za žene koje su ostale bez posla, izbeglice, mlade žene, studentkinje, aktivistkinje, i mnoge druge.
S radom na sajtu i publikacijama, počela sam da se bavim analizom medija i arhivom ženskog pokreta u okviru INDOK-a, sve dok program nije postao samostalna organizacija ŽINDOK, u kojoj sam ostala do samog kraja. Paralelno, nakon odlaska Milice Minić, Maja Stajčić i ja smo preuzele i deo koordinacije Ženske mreže. Ali posao nikad nije bio definisan, i svi smo radili sve. I mnogo više.
Sonju sam upoznala kada sam prvi put došla u AŽIN.
Tog dana sam samo ušla u prostor, gde se na prvi pogled činilo da nema nikoga. Tek iz jedne prostorije pozadi čuli su se glasovi. Bio je sastanak anarhista i Sonja me je pozvala da im se pridružim. Tada sam upoznala i nju kao i ceo tim ASI[1]-ja.
O AŽIN-u nisam puno, znala ali me je Sonja detaljno upućivala u ceo rad, inicijative, žensku mrežu, aktivnosti, kampanje. I ono sto je posebno isticala je istorija ženskog pokreta, antiratne demonstracije i značaj i uticaj žena i ženskog aktivizma i pokreta kroz istoriju.
Često se dešavalo da ostanemo same posle nekog od dežurstava i tada bi dosta diskutovale o ženama i politikama. Naša omiljena tema tada. Ona kao anarhistkinja i ja kao levičarka iz sindikalističke porodice.
Njene veoma bitne teme su bile pored naravno ekonomskog osnaživanja žena, tako i kako raditi na osvešćivanju žena u sindikatima i političkim partijama i njihovom uključivanju u ženski pokret. Ja se nisam slagala sa njom u svemu, naročito što se tiče političarki, jer mi je bilo bitno koju politiku neka žena zastupa da bi zaista mogla i da se bavi ženskim pitanjem.
Uvek, ali uvek me je prekorevala sa „moraš da gledaš širu sliku, izadji iz svojih okvira“. Znala sam da je bila u pravu, samo u širem smislu, naročito kasnije kada smo radile na pisanju predloga za Zakon o ravnopravnosti.
Ali moj lični stav se ni danas nije promenio, što je današnja vreme i pokazalo.
Svakodnevni rad sa Sonjom je nosio puno izazova i dogodovština. Sećam se da, kada sam radila za Indymedia[2], u gde sam dosta pisala i o ženskom pokretu, ali i bavila se intenzivno desničarskim organizacijama, u nekom trenutku su Stormfront (jedna od najaktivnijih desničarskih grupa) počeli na svom sajtu da objavljuju članke, u segmentu „Bela žena“, pod Sonjinim imenom i prezimenom. Znale smo da je to opasno na neki način, biti indirektna meta desničara, ali s druge strane nismo mogle puno da uradimo. A onda smo se zabavljale, i Sonja bi ponekad došla i pitala: I šta sam to novo objavila?
Njena ljubav (sada bi se namrštila malo s osmejkom) bila je Ženska mreža.
Njena posvećenost i upornost da pomogne ženama u unutrašnjosti bila je velika. U svako mestu ili gradu je tražila različite mogućnosti kako žene da se organizuju, i to, što je za nju bilo bitno, a za mene značilo puno poštovanje – potpuno grass roots[3]. Puno godina kasnije, kada sam radila kao mentorka mladim devojkama iz Srbije i iz kosovskih enklava, u okviru programa na „Young Women Peace Academy“ KTK, pomogle su mi upravo te veštine koje sam ponela iz Mreže – grassroots organizovanje mladih zena i devojaka u svojim sredinama.
Volela je puno da deli i priča o svojim iskustvima i idejama, ali nije želela da piše. Često bi ozbiljno odgovorila „Šta ima da pišem, to nije bitno. A ko hoće da piše, neka piše“.
Ona je bila ratnica kako u svojim, tako i svim našim bitkama. A ratnice ne pišu. Kasnije u ŽINDOK-u, kada smo radile serijale tribina Rod i levica, u publikaciji smo objavile transkript njenog izlaganja.
Sonja je posebno uživala u posetama žena iz mreže, žurke u AŽIN-u, sastancima ASI-ja i nas levičarki i levičara u okviru IED[4]-a, DSM[5]-a, Indymedia-e i ostalih, kao i u danima Mitrovog pasulja, obično četvrtkom, gde bi sa Zoćom (ja sam je uvek zvala Zoca 😊) ceo dan pevali revolucionarne pesme. Mislim da još uvek imam taj disk sa muzikom. Nazvala sam ga: Muzika—AŽIN.
Sonja je bila glasnogovornica, pokretačica i jednostavno vetar koji žudi i traži nove ideje i rešenja, koje čak nisu uvek bili izvodljive ili moguće, ali ih je valjalo promišljati. Sve vreme, bez posustajanja, čak i kada su mnoge od nas već bile na izmacima snage.
Poslednji put sam je srela slučajno, u Kosovskoj. Proćaskale smo malo o tome kako smo i šta radimo.
Rekla mi je tada, kao i po ko zna koji put ranije „Uvek je bitno da imaš nešto crveno na sebi, pa makar i mali detalj.“ I imam, uvek.
Solidarno.
[1] ASI – Anarho-sindikalistička inicijativa
[2] Indymedia (The Independent Media Center) – nezavisna globalna mreža medijskih aktivista/kinja, novinara/ki i kolektiva koji izveštavaju o političkim i socijalnim temama i dešavanjima, proistekla iz antiglobalističkih i socijalnih pokreta
[3] Grassroots – inicijative nastale iz same zajednice i društveno-političkih i socijalnih potreba ljudi u njoj, ne oslanjajući se na zvanične političke elite.
[4] IED – Inicijativa za ekonomsku demokratiju
[5] DSM – Kolektiv „Drugačiji svet je moguć“
Violeta Anđelković, rodjena 1972. u Beogradu, fizičarka i psihodramska terapeutkinja.
Od 1999. do 2008. je radila u AŽIN-u u okviru programa WomenLab, INDOK i Ženska mreža.
Od 2008. do 2015 radila je u ŽINDOK-u (Ženski informaciono-dokumentacioni trening centar), kao direktorka i koordinatorka programa Žene u medijima i Arhiv ženskog pokreta.
Od 2015. do 2018. radila je za orgnizaciju Kvinna Til Kvinna, kao istraživačica i kao mentorka za mlade devojke iz kosovskih enklava i Srbije u okviru programa „Young women peace academy“.
Poslednih nekoliko godina živi u Berlinu i trenutno radi u međunarodnoj humanitarnoj organizaciji OXFAM Nemačka.